informator o radu

služba za medicinu rada

uverenja

sistematski

kontrolni pregledi

obuka za pruzanje prve pomoci2

radioloska

jonizujuce-zracenje

toksikoloska

rizik

merenja rad sredini

lice za bezbednost

rczpzrm

menadzerski pregled

komunalna policija

banner3optimize

Gostovanje Prof dr Jovice Jovanovića na TV Belle Amie

gostovanje prof jovanovica belleamie mDana 16.07.2022 na TV Belle Amie u emisiji IZMEĐU REDOVA je gostovao Prof dr Jovica Jovanović, pomoćnik direktora Zavoda za zdravstvenu zaštitu radnika Niš. Teme su bile "SINDROM IZGARANJA NA POSLU " i " COVID 19 KAO PROFESIONALNO OBOLJENJE".

emisija se može pogledati na sajtu

https://www.youtube.com/watch?v=6g2nv-jHcpY

Na početku emisije Prof dr Jovica Jovanović je rekao da sagorevanje na poslu predstavlja stanje fizičke, emocionalne i mentalne iscrpljenosti izazvane dugotrajnom uključenošću u emocionalno zahtevne situacije. Ovaj sindrom uglavnom pogađa ljude sa mnogo radnih obaveza, konstantno izloženih stresu, one koji su sve manje u stanju da odgovore poslovnim i privatnim obavezama. Iako bi većina pomislila da je reč o psihijatrijskom poremećaju, ovaj sindrom to nije. Sindrom sagorevanja na radu (burnout) karakterišu emocionalna iscrpljenost, depersonalizacija i nisko lično postignuće. Burnout sindrom je „odgovor“ organizma na hroničan stres na radnom mestu, označava proces koji nastaje u profesionalnom odnosu i radu sa klijentima i kolegama. Predstavlja prolongirani odgovor na hronične emocionalne i interpersonalne stresore koji su povezani sa radnim mestom. Termin je u upotrebu uveo psiholog Herbert Freudenberger 1974. godine, koji ga je definisao kao izumiranje motivacije ili podsticaja, naročito tamo gde nečija privrženost ili odnos prema poslu ne daju željene rezultate. Naziv potiče iz naslova romana Grejema Grina „Slučaj Burnout“ koji je objavljen 1961. godine u kojem razočarani arhitekta napušta svoj posao i odlazi u afričku džunglu. Danas se uzima da je najveći doprinos u razumevanju teorijskog i praktičnog modela koncepta „sagorevanja na poslu“ dala američka autorka, socijalni psiholog sa Univerziteta Berkeley iz Kalifornije, Kristina Maslaš (Christina Maslach). Koncept je uobličila i opisala, pa ga je i nekoliko godina kasnije, 1977. godine, predstavila Američkom udruženju psihologa (eng.American Psychological Association, APA). Tada je pojavu ovog sindroma opisala kao „sve učestaliju kod radnika koji intenzivno rade sa ljudima, koji nakon meseci i godina posvećenosti, na kraju metaforički rečeno, sagorevaju“. Maslaš je proučavala pojavu individualne odbrane od emotivno iscrpljujućih zanimanja, pojavu nezainteresovanosti profesionalaca za tegobe onih čije bi probleme trebalo rešavati, kao i dehumanizaciju u funkciji samoodbrane. Ona je nešto kasnije ovaj fenomen definisala kao psihološki sindrom koji podrazumeva emocionalnu iscrpljenost, depersonalizaciju i osećaj male lične ostvarenosti, među ljudima koji svoj rad obavljaju u dinamičnim odnosima sa drugim ljudima, u profesionalno zahtevnim situacijama. Po njenom mišljenju, ovaj sindrom umanjuje profesionalnu posvećenost i pažnju, koju pri svom radu od sebe daju angažovani u zanimanjima i koji svoje usluge pružaju ljudima: učitelji, policajci, advokati, zdravstveni radnici i ostali. Ona je ovaj sindrom definisala kao „Psihološki sindrom emocionalne iscrpljenosti, depersonalizacije i snižene lične ostvarenosti koji se može javiti kod normalnih, zdravih osoba koje rade sa ljudima”. Sindrom sagorevanja na poslu najčešće pogađa mlađe ljude i osobe koje nikada nisu imale psihičke smetnje. Javlja se kod osoba koje obavljaju poslove vezane za rad i komunikaciju sa ljudima. Ovom sindromu su posebno podložne osobe koje teže perfekcionizmu, imaju nerealno visoka očekivanja i procene vezane za sebe i lični rad. Konflikti vezani za profesionalnu ulogu stvaraju emocionalni zamor, a ambivalentan odnos prema poslu, smanjena podrška saradnika i niska poslovna sposobnost stvaraju osećaj sniženog samovrednovanja i niskog ličnog postignuća. Ovaj sindrom je počeo da se koristi sa ciljem da označi proces deterioracije koji nastaje u profesionalnom odnosu i radu sa klijentima, odnosno bolesnicima u medicinskim, socijalnim i obrazovnim institucijama, posebno onima koje se bave mentalnim zdravljem ljudi. U psihijatriji je ovaj poremećaj prema Klasifikaciji mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja uključen u dijagnozu Poremećaji prilagođavanja (F 43.2) koje karakterišu poremećaji u socijalnom ili radnom, odnosno akademskom funkcionisanju. Sindrom sagorevanja na radu javlja kod osoba koje nikada nisu ispoljavale psihičke smetnje. Zaposleni kod kojih je neprepoznato ili ignorisano prisustvo simptoma „sagorevanja na poslu“ gubili su interesovanje za svoje profesionalne aktivnosti, pružali su neadekvatne usluge korisnicima, pri čemu su nastajali problemi na nivou rukovođenja takvim organizacijama, a kasnije i dodatni troškovi.

Prema najnovijem predlogu međunarodne klasifikacije bolesti u 11. Reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti (MKB 11), koja će uskoro biti doneta, Burnout sindrom je posledica hroničnog stresa na radnom mestu koji nije uspešno razrešen i dijagnostikuje se kao poseban medicinski poremećaj. Najnovija, jedanaesta, revizija MKB-11 koja je zvanično potvrđena 18. juna 2021. godine, a prezentovana je na Skupštini SZO, Burnout sindrom, klasifikuje u kategoriju “Faktori koji utiču na zdravlje i faktori koji su razlog kontakta sa zdravstvenom službom”, gde na primer spada i poseta lekaru radi savetovanja, vađenja lekarskog uverenja i slično, tako da će svaki građanin imati pravo na zdravstvenu negu i pomoć, i eventualno i poštedu od posla zbog ovog stanja, čime će se baviti izabrani lekari i specijalisti medicine rada. U Srbiji  Zaposleni po osnovu dijagnoze sindroma sagorevanja na poslu (QD85) neće moći da ostvare pravo na bolovanje ukoliko ne dođe do izmena Zakona o zdravstvenom osiguranju (član 73) budući da se među razlozima sprečenosti za rad navode samo bolesti ili povrede.

Prof dr Jovica Jovanović citirajući najnovije radove iz ove oblasti naglašava da je novi pristup u shvatanju, patogenezi, kvantifikaciji, postavljanju dijagnoze i lečenju „sindroma sagorevanja“ postavio Žan Filip Blanket (Jean Philippe Blankert), neurobiolog, 2014 godine objavljujući svoj rad u kome dedukcijom, a na osnovu postojećih imunoloških promena u nervnom tkivu kod sindroma hroničnog zamora (eng. Chronic Fatigue Syndrome, CFS), postavlja teoriju o nesomatskoj neuro-inflamaciji uzrokovanoj emocionalnim patogenom kao alergijskoj reakciji na „emocionalni alergen“.On ističe značaj imunoloških, neuroloških (neuroinflamacija) i endokrinih mehaniizama u nastajanju burn out sindroma.

Operativna definicija klasifikuje sagorevanje u tri kategorije: emocionalna iscrpljenost, depersonalizacija i lična postignuća. Prvo, emocionalna iscrpljenost predstavlja „uporan osećaj presušenosti emocionalne energije". Drugo, depersonalizacija odražava ravnodušnost i negativne stavove koje osobe mogu prikazati svojim kolegama. Depersonalizacija “opisuje negativan stav koji dehumanizuje percepciju drugih“. Treće, lična postignuća odražavaju „osećanja kompetencije i uspešnih dostignuća u radu sa ljudima". Sindrom sagorevanja na poslu je prvi put izdvojen 1970. godine kao interpersonalna stresogena reakcija na radnom mestu. Ovu stresogenu reakciju zaposlenih, koju potencira strah od gubitka posla, frustracija usled stalne presije nadređenih, kao i globalna ekonomska kriza, Svetska zdravstvena organizacija (SZO) proglasila je za globalnu epidemiju. Javlja se kod osoba koje obavljaju poslove vezane za rad i komunikaciju sa ljudima. Ovom sindromu su posebno podložne osobe koje teže perfekcionizmu, imaju nerealno visoka očekivanja i procene vezane za sebe i lični rad. Konflikti vezani za profesionalnu ulogu stvaraju emocionalni zamor, a ambivalentan odnos prema poslu, smanjena podrška saradnika i niska poslovna sposobnost stvaraju osećaj sniženog samovrednovanja i niskog ličnog postignuća.

Burnout sindrom je češći kod mlađih osoba. Podjednako su ugroženi i žene i muškarci, ali statistike pokazuju da češće pogađa neoženjene i neudate. Niži nivo obrazovanja, takođe ima uticaj na pojavu ovog sindroma. Sklonije su mu i manje hrabre osobe, smanjenog samopoštovanja, kao i oni koji idu „linijom manjeg otpora“ i izbegavaju da se suoče sa problemima. Sindrom se javlja kod osoba koje obavljaju poslove vezane za rad i komunikaciju sa ljudima. Sindrom sagorevanja na radu najpre uočen kod medicinskog osoblja koji rade u odeljenjima psihijatrije i u odeljenjima intenzivne nege bolesnika, kao i kod hirurga, a kasnije i kod drugih profesija. Kombinacija visokih zahteva radnog mesta i niska autonomija zaposlenih pri obavljanju posla, posebno izražena emocionalna iscrpljenost, utiču na pojavu sindroma sagorevanja na radu kod učitelja i nastavnika.

Prof dr Jovica Jovanović naglašava da statistički podaci pokazuju da je burnout sindrom prisutan kod 48 do 69% zaposlenih u Japanu i Tajvanu, kod petine (20%) zaposlenih u SAD-u, kao i kod 28% u državama Evropske zajednice. Istraživanjem koje je vršeno u našoj zemlji kod zdravstvenih radnika zaposlenih u Hitnoj medicinskoj pomoći utvrđeno je da je sindrom sagorevanja na radu prisutan kod 60% ispitanika oba pola srednje, više i visoke stručne spreme umereno do izraženog stepena, a da je najizraženiji kod zdravstvenih radnika sa radnim stažom između 9 i 17 godina.

Prema mišljenju Prof dr Jovice Jovanovića sindrom sagorevanja na radu ima nekoliko osnovnih karakteristika. Tri osnovne dimenzije ispoljavanja sindroma su emocionalna iscrpljenost profesionalca, depersonalizacija i lična neostvarenost. Emocionalna iscrpljenost, kao jedan od tri osnovna domena u sindromu sagorevanja na poslu, odnosi se na subjektivnu procenu osoba da se njihove fiziološke i emocionalne rezerve iscrpljuju do krajnjih granica i da nisu u mogućnosti da nastave rad u istom ritmu i posvećenosti. Radi se o kumulativnom procesu, hroničnom stanju fizičke i emotivne iscrpljenosti koja potiče od prevelikog obima posla, individualno previše visoko postavljenih standarda u radu i kontinuiranog stresa. Depersonalizacija, kao specifični poremećaj doživljavanja sopstvene ličnosti i postepeno povlačenje iz uobičajenog socijalnog okruženja, kod zdravstvenih radnika može voditi i ka razvoju bezosećajanog, dehumanizovanog i u izvesnoj meri ciničnog odnosa prema pacijentima. Treća prisutna komponenta sindroma sagorevanja je osećaj lične neostvarenosti, kada je osoba nezadovoljna sobom i rezultatima na poslu. Sve počinje emocionalnom iscrpljenošću, stvara se osećanje da je osoba iscrpljena i da joj radna sredina ne prija. Ovo stanje obavezno prati i psihička iscrpljenost, zamor i depresija. Psihički simptomi ili poremećaj ponašanja ispoljeniji su nego fizičke tegobe. Nakon emocionalne iscrpljenosti dolazi stanje depersonalizacije, ponašanje se menja, osoba postaje cinična, otuđena... Na kraju sebe više ne vrednuje, ne angažuje se na poslu i postaje neefikasna. Da bi se burnout ispoljio potrebno je da osoba duži vremenski period bude izložena psihosocijalnim stresovima na radnom mestu. Profesionalni konflikti stvaraju emocionalni zamor, a ambivalentan odnos prema poslu, smanjena podrška saradnika i niska poslovna sposobnost smanjuju osećaj samovrednovanja. Sindrom se javlja u trenutku kada osobe posvećene svom poslu shvate da njihovo žrtvovanje nije dovoljno i kada nestane zadovoljstvo radom.

Kada je u pitanju etiologija ovog poremećaja Prof dr Jovica Jovanović ističe da pored prirode posla, osobine ličnosti igraju važnu ulogu, kao i da su osobe, u zavisnosti od svojih osobina u većoj, ili manjoj meri podložne razvijanju sindroma izgaranja. Prema istraživanjima, ličnost u značajnoj meri može objasniti fenomen izgaranja. Pored toga, izgaranje može biti izazvano i neskladom između prirode posla i ličnosti. Primarni uzrok je stres. Uznemirujući životni događaji narušavaju psihičke funkcije čoveka dovodeći ga u stanje pojačane osetljivosti i oslabljene snage. Okidači mogu biti i frustracije uzrokovane svakodnevnim problemima, a kada se na to dodaju pritisci na poslu, preopterećenost, konflikti, gubitak podrške kolega, potiskivanje emocije i saosećanja, sindrom se lako razvija. Uzroci nastanka sindroma sagorevanja na radu su: stres kao primarni faktor; specifičnost situacije u kojoj ljudi rade, najčešće situacije u kojima je međusobni odnos sa bolesnikom težak, komplikovan i posebno emotivno zahtevan (dužina vremena provedena sa bolesnikom, njihov težak i problematičan međusobni odnos, susretanje sa nepromenjenim stanjem bolesnika, teškoće u radu sa bolesnikom koji je anksiozan, sniženog raspoloženja, koji lako plane, kao i njegove patnje); rezultat prepreke i teškoće vezane za samu organizaciju posla, sam posao ili institucionalne ustanove. Sindrom sagorevanja na radu javlja se kod osoba koje su kontinuirano, kroz duži vremenski period bile izložene vanrednim psihosocijalnim stresorima na radnom mestu. Nastaje onda kada osobe posvećene svom poslu shvate da njihovo žrtvovanje nije bilo dovoljno da bi se postigli željeni ciljevi. Uočeno je da prisustvo stresnih životnih događaja, koji su prethodili pojavi sindroma sagorevanja, utiču na njegovu pojavu ili ga pojačavaju. Stresni životni događaji narušavaju psihičke funkcije čoveka dovodeći ga u stanje pojačane vulnerabilnosti i umanjene snage. Konflikt dvostrukih uloga, izloženost dugotrajnom stresu i frustracije uzrokovane naporima svakodnevnog života, uz neefikasne strategije zaposlenih u radu sa klijentima i bolesnicima dovode do pojave sindroma sagorevanja na radu. Emocionalna iscrpljenost je vezana za prevelike i preteške radne obaveze koje zaposleni postavljaju pred sebe, uz osećanje da su emocionalno „pojedeni“ i iscrpljeni poslom i nepovoljnom radnom sredinom. Izmenjen odnos prema kolegama karakteriše „bezličan odnos“, otuđenje, što je posledica negativnog, ravnodušnog odgovora na različite profesionalne stresore. Smanjena radna efikasnost, smanjenje ličnog angažovanja i tendencija ka samoomalovažavanju imaju za posledicu gubitak osećaja sposobnosti i gubitka postignuća i produktivnosti u radu. Ono što za jednu osobu počinje kao važno, značajno i što je izazov radnog mesta, vremenom za njega postaje neprijatno, neispunjavajuće i beznačajno. Tada se energija pretvara u iscrpljenost, posvećenost u cinizam, efikasnost u neefikasnost, odnosno sve tri prvobitne dimenzije radnog angažovanja pretvaraju se u svoju suprotnost i dobijaju karakteristike sindroma sagorevanja na radu. Zadovoljstvo poslom i sindrom sagorevanja na radu nalaze se u inverznom odnosu, kako se zadovoljstvo poslom smanjuje, tako se povećava sindrom sagorevanja na radu i obrnuto.

Prof dr Jovica Jovanović dalje naglašava da se fraktori koji utiču na javljanje sindroma izgaranja dele se na situacione i individualne. Situacione faktore čine karakteristike radnog mesta koje se odnose na opterećenost obimom posla i dužinom radnog vremena, kao i na loše međuljudske odnose i nedostatak podrške kolega. Individualne faktore čine demografske karakteristike, osobine ličnosti i odnos prema radu. Najčešće se javlja kod mlađih osoba koje su izuzetno posvećene poslu. Preopterećenost dužinom radnog vremena i obimom posla, konflikti sa kolegama ili klijentima, kao i mobing, u priličnoj meri odgovorni su za nastanak ovog neprijatnog stanja. Pojava sindroma sagorevanja na radu objašnjava se na osnovu individualnih faktora i na osnovu faktora situacija. Faktori situacije koji doprinose sindromu sagorevanja na radu su :karakteristika radnog mesta (kvantitavni zahtevi, preopterećenost dužinom radnog vremena i obimom posla; kvalitativni uzroci konflikti i gubitak podrške kolega); profesionalnih karakteristika vezanih za posao (radna norma, pritisak obaveza na poslu i konflikti na radnom mestu) i karakteristika vezanih za klijente (kontakti sa klijentima, učestalost kontakata); rada koji podrazumeva suočavanje sa smrću; odnosa posao − emocije (zahtevi da se potisnu ili izraze emocije, saosećanje); organizacijskih karakteristika (vrsta radnog mesta).Individualni faktori koji doprinose pojavi sindroma sagorevanja na radu su: demografske karakteristike: godine starosti (češći je kod mlađih), pol (nisu uočene razlike); bračno stanje (češći je kod neoženjenih/neudatih), nivo obrazovanja (češći kod nižeg nivoa obrazovanja); osobine ličnosti (manje hrabre, smanjenog samopoštovanja, osobe koje izbegavaju da se suočavaju sa problemima u životu); odnos prema radnom mestu (prevelika očekivanja od radnog mesta), prethodno radno iskustvo, stil rada.

Prof dr Jovica Jovanovć je naglasio da su Pandemija COVID-19 i mere za suzbijanje širenja virusa dovele do povećanja prevalencije sindroma izgaranja na poslu kod zdravstvenih radnika. Generalno je pandemija pogoršala mentalne tegobe ljudi usled povećanja stresa i poremećaja redovnih zdravstvenih usluga, dok je sa socijalnom izolacijom i strahovima za bližnje, kao i od gubitak prihoda, povećan broj ljudi koji su prvi put prijavili psihičke probleme.

Ujedinjene nacije i Svetska zdravstvena organizacija (SZO) su upozorili na veliku učestalost mentalnih tegoba širom sveta usled pandemije COVID-19, posebno među zdravstvenim radnicima i decom. Podaci pokazuju da su u Italiji i Španiji roditelji prijavili da je tokom mera zatvaranja 77 % dece imalo probleme s koncentracijom, 39% je bilo uznemireno i razdražljivo, 38% nervozno, dok je 31% imalo osećaj usamljenosti. Tokom pandemije posledice socijalne izolacije, straha od zaraze i gubitka članova porodice pomešane s tegobama izazvanim gubitkom prihoda i zaposlenja dovele do pojave "Korona psihoza" da su takvi pacijenti obično gubili posao i imali probleme sa spavanjem, s pojavom anksioznosti od praćenja vesti. Psihotične epizode, manije i depresija se javljaju kod dece i odraslih i neki su morali biti odvedeni u bolnicu zbog teških posledica po mentalno zdravlje, dok su odvojenost od porodice i prijatelja, kao i ometanje normalnih zdravstvenih usluga pogoršali postojeće mentalne probleme. Istraživanja pokazuju da i zdravstveni radnici nisu bili imuni na stres izazvan pandemijom virusom Kovid 19. Prema podacima UN, u Kanadi je tokom pandemije 47% zdravstvenih radnika izrazilo potrebu za psihološkom podrškom, 50% zdravstvenih radnika u Kini je prijavilo depresiju, a u Pakistanu se 42 % zdravstvenih radnika žalilo na umerene psihološke tegobe, a 26% na teže.

Prof dr Jovica Jovanović je naglasio da se u naučno stručnim krugovima vode intenzivne konsultacije oko mogućnosti priznavanja posledica Kovida 19 kao profesionalnog oboljenja ali i da li se u nekim slučajevima ova infekcija može priznati kao povreda na radu.

emisija se može pogledati na sajtu

https://www.youtube.com/watch?v=6g2nv-jHcpY

Covid ambulanta

izabrani lekar 2019

sluzba za spec kons delatnost 2019

zalihe lekova 2019

medicinska oprema 2019

finansijski izvestaj 2019

oglasi javnih nabavki 2019